dragica-dajc

Na današnji je dan 1927. godine rođena Lea Deutsch, poznata i kao Dragica Dajč (Zagreb, 18.01.1927. – Auschwitz, 1943.), zagrebačka dječja glumica koja je ubijena za vrijeme Holokausta, najmlađa glumica koja je stala na daske Hrvatskog narodnog kazališta.

Lea je rođena 18. 1. 1927 u zagrebačkoj židovskoj obitelji Stjepana i Ivke Deutsch rođene Singer. Otac Stjepan bio je odvjetnik, a majka Ivka obrazovana domaćica koja se aktivno bavila šahom. Obitelj Deutsch živjela je u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici na broju 39 u dvokatnoj kući. Prezime su im ponekad pisali Dajč. Ivka Deutsch je bila pasionirana ljubiteljica kazališta, te su zbog toga njihov dom redovno posjećivali najpoznatiji kazališni umjetnici tog vremena, od Nine Vavre i Vike Podgorske do Božene Kraljeve, Marije Ružičke-Strozzi, Josipa Bacha i Tita Strozzija. Lea je imala mlađeg brata Sašu. Leinu nadarenost je prva primijetila njena teta Vera Singer, nastavnica klavira, koja je savjetovala svojoj sestri
Ivki da kćeri pruži odgoj koji će omogućiti razvoj njenog talenta. S četiri i pol godine naučila je čitati, a s pet i pisati, a okolinu je fasciniralo što je, iako malo dijete, imala oštro zapažanje, te je kritički popratila sve što je pročitala. Lea je od malih nogu pohađala satove glume, plesa i klavira.

Tito Strozzi je predložio Leinim roditeljima da ju upišu u tada vrlo popularnu dječju kazališnu skupinu “Dječje carstvo” u Hrvatskome narodnom kazalištu. Lea je počela glumiti u HNK-u s pet godina, te je ubrzo postala popularna dječja glumica. Profesionalnu karijeru započela je kao “čudo od djeteta” igrajući male uloge u profesionalnim predstavama Narodnog kazališta, od Molièra do Shakespearea. Prvu ulogu odigrala je s pet godina u HNK glumeći Prisku u Freudenreichovim “Graničarima”, a publiku je osvojila ulogom Marijete u komediji Giacanta Galline u komediji “Tako je
na tom svijetu, dijete moje”. Lein mentor je bio Rod Riffler, suvremeni učitelj plesa i koreograf iz Zagreba. Zagrepčani su bili oduševljeni Leom, zbog njezinog iznimnog talenta prozvali su je “hrvatskom Shirley Temple”. Svi su bili opčinjeni njome, tako je čak glasovita pariška firma “Pate” došla u Zagreb i snimila o njoj kratki dokumentarac s idejom da ju pokušaju plasirati na europsko tržište (početkom studenog 1935.). Ubrzo je iz Pariza stiglo pismo u kojem su Lei ponudili godinu dana boravka u Parizu, dok ne nauči francuski jezik. No Lea je to odbila jer nije željela napustiti Zagreb i prijatelje. Kritičari su pisali hvalospjeve o Lei. Nazivali su je “čudom”, “velikom umjetnicom”, “malom Ljerkom Šram”, “najnovijom atrakcijom Zagreba”, tražili od nje intervjue, fotografirali je i uzdizali u zvijezde. Kako je u međuvremenu umro Josip Bach, ravnatelj Drame i kućni prijatelj obitelji Deutsch, a Lea postala iznimno slavna, njen otac je s novom upravom kazališta, Brankom Gavellom kao ravnateljem Drame i Brankom Šenoom kao intendantom kazališta, uredio drukčije honorare. Tako je Lea od tada dobivala za male uloge 100 dinara, a za glavne koje donose veliki prihod čak 1000 dinara.

Potom su uslijedile brojne uloge u dječjim predstavama kazališne skupine Dječje carstvo, zatim u predstavama G. Hauptmanna “Pred zalaz sunca” te u Maeterlinckovoj “Sestri Beatrice“. Tito Strozzi za nju piše, a Josip Deči uglazbljuje operetu “Čudo od djeteta”. Igrala je s najvećim glumcima tog vremena, od Božene Kraljeve i Strahinje Petrovića do Hinka Nučića i Augusta Clića, a
najzapaženije uloge ostvarila je u predstavama “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, “Tonček i Točkica” i “Umišljeni bolesnik”. Nije voljela naučene uloge od riječi do riječi: svaka njezina predstava bila je nova i svježa. Odbijala je uloge u koje se nije mogla uživjeti, a najviše je voljela ulogu Lujze iz “Umišljenog bolesnika” jer je to bila osjećajna uloga u kojoj se mogla slobodno kretati. Pred početak Drugog svjetskog rata, kao gimnazijalka Treće ženske realne gimnazije u Klaićevoj ulici, glumila je u Shakespearovoj “Zimskoj priči”, koju je režirao Gavella, dokazujući da izrasta u ozbiljnu glumicu. Zatim je 1940. igrala u drami “Spis 516”, svojoj zadnjoj pravoj predstavi, a posljednji put je nastupala u HNK-u u scenskoj igri “Živa šahovska igra” 15. 3. 1941 godine gdje je ona kao Igra, odjevena poput paža, vodila i publici objašnjavala poteze, a njene prijateljice iz razreda glumile uloge šahovskih figura. Na kraju je izgovorila 250 stihova, završivši igru riječima, koje su se kasnije smatrale zlogukim, oproštajnim rječima Lee Deutsch: “Evo vam vaših lovor vijenaca, i s time je naša igra svršena!”

Godine 1941 osnutkom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) doneseni su rasni zakoni. U nadi da će izbjeći progon obitelj Deutsch je prešla na katoličanstvo. Lea je u jesen 1941 bila izbačena iz HNK, kao i ostali Židovi, a ubrzo i iz gimnazije. U to vrijeme njezin kolega Relja Bašić ju je nekoliko puta vidio kako nepomično sjedi na klupi preko puta kazališta u malenom kaputiću, uzorak riblja kost, sa žutom Davidovom zvijezdom na rukavu i satima bulji u zgradu u kojoj je nekada bila zvijezda, a sada nije mogla ni ući u zgradu. Misleći da se Lei i njenom mlađem bratu Saši neće ništa dogoditi, u to vrijeme se još naivno vjerovalo da ustaše neće dirati žene i djecu, Lea i Saša su s majkom ostali u stanu, dokle je Leina oca Stjepana sakrio ugledni liječnik Vilko Panac u Bolnici Sestara Milosrdnica sa lažnom dijagnozom trahoma. Kad bi ustaška policija došla u bolnicu na odjel zaraženih od trahoma, dr. Panac bi im rekao da mogu ući, ali na svoju odgovornost. Ustaše zbog tog upozorenja i bojazni zaraze nikad nisu ulazili. Za obitelj Deutsch angažirali su se mnogi poznati i nepoznati Zagrepčani, glumci Tito Strozzi, te par Vika Podgorska i Hinko Nučić, ali nisu je uspjeli spasiti. Leu je fiktivnim brakom pokušao spasiti i mladi ustaša, koji se uselio u dio njihova stana, ali njena majka nije na to htjela pristati, jer je Lea još bila maloljetna. Obitelj Deutsch pokušali su spasiti i “obični” ljudi organiziravši put do Karlovca gdje su se trebali spojiti s partizanima, ali na žalost morali su se vratiti u Zagreb jer se nisu uspjeli spojiti s “vezom”. Gestapo i ustaše su u noći s 2. na 3. 5. 1943 godine uhapsili sve preostale Židove u Zagrebu, njih 1.700, a među njima nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera, i Leu zajedno s majkom i bratom. Deportirali su ih u Auschwitz u stočnom vagonu. Lea je umrla (imala je slabo srce uslijed preboljene
difterije u djetinjstvu) u vagonu, iz kojeg je od 75 ljudi njih 25 umrlo,
prije nego što je stigla u logor. Imala je 16 godina. Svjedoci kažu da je Leino srce prepuklo od tuge, jer nije mogla izdržati bol i gorčinu, koja ju je zadesila. Leina majka i brat ubijeni su u plinskoj komori odmah po dolasku, dok je otac kraj rata dočekao u bolnici u kojoj se skrivao. Stjepan Deutsch umro je 1959. u Zagrebu, pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na nadgrobnoj ploči je i Leina slika.

Slijedeći put dok šećete Gundulićevom zastanite pred brojem 39 i sjetite se Lee.

Oglasi